Radio drame

Džefri Čoser i njegove čuvene Kanterberijske priče ponovo su nedavno objavljene. Reč je trećem izdanju na srpskom koje je u prevodu Borisa Hlebeca štampala beogradska izdavačka kuća NNK Internacional . Hlebec je za ovaj prevod 1984. dobio nagradu Miloš N. Đurić, a Čoserovu knjigu obogatio je iscrpnim predgovorom i pogovorom u kojem je, između ostalog, podrobno objasnio i teškoće sa kojima se suočavao tokom prevođenja tog zahtevnog štiva, kao i način na koji ih je rešavao. U predgovoru u kojem iznosi Čoserovu biografiju (1340?-1400), Hlebec podseća na detalje iz Čoserovog života koji su mogli dovesti do stvaranja ovako koncipiranog dela kao što su Kanterberijske priče. Čoser je prilično burno živeo, bio je blizak engleskom dvoru, učestvovao je u ratu sa Francuskom, bio i zarobljen, pohađao višu pravnu školu... hodočastio u Španiji, bio u Italiji u diplomatskoj službi kada se očigledno i upoznao sa umetnošću rane renesanse. Bio je i mirovni sudija i poslanik za pokrajinu Kent u Donjem domu, pa je tako stekao sliku o visokim društvenim slojevima, ali i onim nižim. Zahvaljujući svojoj očiglednoj moći opažanja, u mislima je stvarao psihološke portrete mnogih ljudi koje je upoznao a koji će mu kasnije služiti, to je izvesno, za oblikovanje likova u delima koja je pisao. Na prvom mestu, u Kanterberijskim pričama koje su ga učinile slavnim. Čoser je, napominje Hlebec, u svojim radovima pomno beležio mnoge autore na čija se dela oslanjao. "Jedini kome se pominjanjem nije odužio jeste Bokačo, iako se njime obilato koristio", piše prevodilac. A Bokačov Dekameron jedno je od dela čijom se konstrukcijom Čoser poslužio za pisanje Kanterberijskih priča - grupa ljudi, okupljenih iz jednog razloga (kod Čosera je reč o hodočašću na grob nadbiskupa Tomasa Beketa u Kanterberiju), priča svoje priče. Ovo, kako kaže prevodilac, gigantsko delo trebalo je da bude zbirka sa više od 120 priča a Čoser je stigao da napiše skoro četvrtinu - dva stiha iz Opšteg prologa kao da sugerišu piščevu svest da je pred sebe stavio preveliki zadatak - "Ali dok mogu još vreme da nađem, / U ovu pripovest pre no što zađem". Ipak i ono što je od priča ostalo živopisno predstavlja i muške i ženske likove: tu su vitez, mlinar, kuvar, kapetan broda, monah, bogoslov, kaluđerica, štitonoša... Džefri Čoser je, kao i Dante, napominje Hlebec, uveo narodni jezik u književnost, a svojim je delom "najdalje od svojih savremenika u Engleskoj izašao iz srednjovekovnih stega i klišea u susret novoj epohi humanizma i renesanse".

Bierce se smatra majstorom engleskog stila pisanja, i praktično sve što je došlo iz njegova pera bilo je poznato po svojoj mudroj formularizaciji stila. On je pisao i u različitim književnim žanrovima. Njegove kratke priče se smatraju među najboljima u 19. stoljeću. On je realno pisao o strašnim stvarima koje je vidio u ratu u pričama kao što su "Pojava na mostu Owl Creek", "Udareni prozor", "Ubijen u Resacu", "Chickamauga". Pored ratnih priča, objavio je i nekoliko tomova poezije. U svojoj "Fantastičnoj basni" predvidio je ironični stil groteskuerije koja je postala češći žanr u 20. stoljeću. Jedno od Bierceovih napoznatijih djela je njegova mnogo čitana knjiga "Đavolov riječnik", koja je objavljena 1906. godine. Sastoji se od satiričnih definicija engleskih riječi i političkih besmislica. Pisao je "lavovskim stilom", što znači jednu liniju poezije sa rimom interne šeme. U djelu "Ella Wheeler Wilcox" uključuje apokrifilni dvostih.

Sredovečni bračni par, koji živi skromno u tranzicionoj Mađarskoj, iznenada dobija premija na lutriji. Umesto sreće zbog dobitka osećaju užas pred životnim promenama koje donosi bogatstvo. Akteri ove duodrame su ljudi u životnom ćorsokaku, zaglavljeni između sopstvene obezvređene prošlosti i neizvesne budućnosti koja ih plaši. Odlučivši se da daju prednost siromašnom, ali već ustaljenom načinu života, oni implicitno postavljaju pitanje smisla u svetu u kome se novac postulira kao glavna vrednost. Prevod, adaptacija i režija: Radoslav Milenković. Lektor: Olga Babić Uloge: Jasmina Avramović i Radoslav Milenković Muzički saradnik: Dragan Mitrić Ton-majstor: Milan Filipović

U Portsmouthu, luci na jugu Engleske rodio se 1812. jedan od najomiljenijih engleskih književnika. On je nacionalno blago, djela su mu uvijek na popisima najvažnijih knjiga a njegovi su likovi poznati svima. Čitali ste Olivera Twista, Božićnu priču, Davida Copperfielda? Ili Priču o dva grada, Nicholasa Nicklebyja i Velika očekivanja…? Ako niste, brzo, zgrabite bilo koju i čitajte. Napisao ih je Charles Dickens, omiljeni pisac svakog Engleza koji je slavan diljem svijeta. Plakat ćete s njim, voljeti, tugovati i zamisliti se. Jasno, takvom se velikanu svi dive. No mislite li da ćete na svakom koraku, u Engleskoj, naići na spomenik Dickensu jako ste se prevarili. Dickkens je svjestan popularnosti i svoje i svojih djela naredio za života da mu se nikada ne podižu spomenici i osim u Americi njegova je želja poštovana. Sve do nedavno. S njim neki imaju problema – reći će da je on krvožedni revolucionar jer kako objasniti inače objasniti opise teškog rada dječice ako to nije imalo za namjeru rušenje sustava? Marksisti će reći da je on skoro marksist, a katolici da je skoro katolik, a kažu neki da je heroj proletera i sirotinje. Postoji i ideja kako je, gledajući pred smrt “Cvrčka na ognjištu” Lenjin rekao kako je nepodnošljiva sentimentalnost buržuja pa je usred predstave izašao iz kazališta. Kad je na svjetlo dana isplivala tajna Dickensonovog privatnog života koja je zaista neugodna bilo je ili okretanja glave ili napada, ali su se na kraju pomirili s činjenicom da je pisac Dickens jedno, a čovjek Dickens drugo. Zapravo, tako i treba gledati, tako Norvežani gledaju na Hamsuna na primjer. Svi su ljudi krvavi ispod kože i gone ih kroz život razne strasti. Činjenica jest da je Dickens surovo opisao tadašnje engleske institucije, ali ne zato jer je mislio rušiti britansku imperiju. Nije bio ni proleterski pisac. Pisao o dijelu populacije koja se nije često nalazila na stranicama knjiga, kamo li romana, o gradskim ljudi koji se bore za preživljavanje, nesretnim ljudima pa nije uvijek imo simpatije onih koji su takvo stanje mogli promijeniti.

Ephraim Kishon (1924-2005) rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffmann. Godine 1944. upućen je njemačkim transportom u logor smrti Sobibor u Poljskoj, ali se, tajeći svoje židovsko podrijetlo, spašava. Nakon rata završava kiparstvo u metalu na Likovnoj akademiji u Budimpešti. Od 1945. godine piše kazališne komade i satire, a 1947. osvaja prvu nagradu na natječaju za najbolji roman u Mađarskoj svojim prvencem Moj Češalj. Godine 1949. odlazi iz Mađarske u Izrael, gdje postaje popularni satiričar Ephraim Kishon. Više od 40 godina živio je u braku sa Sarom, a nakon njene smrti, ženi se početkom 2003. godine austrijskom književnicom Lisom Witasek. Kishonove su knjige do sada tiskane u 43 milijuna primjeraka i prevedene na 37 jezika. Obiteljske priče Kod kuće je najgore najčitanija je hebrejska knjiga poslije Biblije. Na hrvatski je prevedeno 25 Kishonovih knjiga.

Komedija Sumnjivo lice jedna je od najuspješnijih komedija Branislava Nušića. U predgovoru djela autor naglašava utjecaj ruskog književnika Gogolja na njegovo stvaralaštvo. Tadašnje prilike u Srbiji, a posebno one vezane uz birokraciju, Nušića podsjećaju na Gogoljev Revizor pa na originalnom rukopisu ove komedije ne piše “Komedija u dva čina”, već “Gogoljijada u dva čina”. Nušić je od Gogolja preuzeo samo osnovnu ideju i napisao vrlo originalno djelo. Kapetan Jerotije, njegov pisar Vića, policajac Josa i ostali pisari i praktikanti u djelu predstavljaju skup pokvarenih birokrata kojima su vlastiti interesi iznad svega. Ti su likovi odraz Srbije u vrijeme vladavine Obrenovića, pa je ova satira preko 40 godina čekala da bude postavljena na scenu. Ovo je djelo društveno satirična komedija, a glavna je ideja pisca ismijati državni aparat i sve korumpirane i bahate državne činovnike, njihovu nesposobnost, nepismenost i nestručnost u obavljanju državnih poslova. Radnja se odvija u vrijeme dinastije Obrenović, a mjesto radnje je neimenovano selo u Srbiji.

Nikoletina je jedna od nekoliko opsesivnih Ćopićevih persona, koja ga je pratila kroz život i koja mu je jednako ulijevala hrabrost i tugu da se na kraju vine u ništa, skokom s Brankova mosta u Beogradu. Nikoletina ga je nadživio, ali tako da ostane neshvaćen od onih koji će ga nakon piščeve smrti spominjati. Branko Ćopić nikada nije ismijavao, nikada se nije rugao drugima. Nema u njega smijeha za neprijatelje naroda, Crkvu i reakciju, okupatore i domaće izdajnike. Za takav smijeh on nije imao dara ili je vjerovao da on nije ni moguć. Riječ je o razlici između žanrova komedije i tragedije u našem i u Ćopićevom svijetu: tragedija ima biti posvećena stradanju drugih, dok je komedija posvećena našim slabostima, nedostacima, zaošijanostima. U onoj slavnoj i nepročitanoj epizodi, u kojoj Nikoletina Bursać dolazi kući, i odmah s vrata materi govori da Boga nema, mater ga u čudu pita a otkad ga nema, na što joj sin odgovara da ga od večeras nema.

Harms je, nažalost, predvideo svoju tragičnu sudbinu, a u režimu u kojem je živeo, za to mu nisu bile potrebne natprirodne moći. U priči „Smetnja“, on opisuje razgovor između Pronina i Irine Mazer, koji iznenada prekida dolazak čoveka u crnom kaputu i dubokim čizmama i oboje ih odvodi nekuda, bez objašnjenja kuda i zbog čega, ne dozvoljavajući Irini Mazer ni da se presvuče. Slično se završava i „Kapa“, gde milicioneri iznenada na ulici hvataju starca i odvode ga u nepoznatom pravcu. Ovakve kafkijanske scene bile su uobičajene četrdesetih godina u Federaciji i upravo takvom scenom se završio i Harmsov slobodan život. Jednog dana, komšija ga je pozvao da načas izađe u dvorište, gde su ga u kućnim papučama pokupili ljudi u crnim kaputima i odveli u nepoznatom pravcu.

Daniil Ivanovič Harms ili pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov (rus. Даниил Хармс, Даниил Иванович Ювачов , Sankt Peterburg, 30. prosinca 1905. - Lenjingrad, 2. veljače 1942.), ruski avangardni književnik, satiričar rane sovjetske ere na čije je stvaralaštvo utjecao nadrealizam, apsurd i zaumno pisanje. Većina je njegovih djela izdana u tajnosti kao samizdat.

Daša Drndić spada u one hrvatske pisce čije naklade ne dostižu najviše brojke, ali se zato redovito nalazi među nominiranima za razne nagrade hrvatske književne scene. Kako opisati njen opus od 10-tak romana, 30-tak radio-drama i brojnih pripovijetki, književnih ogleda, prijevoda, kritika, analitičkih tekstova objavljivanih u raznim časopisima (Književnost, Nova Istra, Tema, Kruh i ruže, Sarajevske sveske, Književna republika, Delo itd.)? Teško, no slijedi pokušaj kroz nekoliko djela…

Radio drama nastala prema pripovijetci Davida Herberta Lawrencea, a u prijevodu i dramatizaciji Branke Žodan. Financijska propast nekad dobrostojeće obitelji dovodi njene sinove i kćer pred životnu dilemu kako dalje. I dok će se tri brata već nekako snaći, njihova šutljiva i povučena sestra je tajnovita. Nitko ne pretpostavlja kakav plan ima. Da bi iz ovakve situacije mogla proizaći neobično strasna ljubavna priča, a iz nje opet sva ona pitanja koja Lawrencea kao autora inače proganjaju, pitanja o prirodi ljubavnih odnosa, iznenađujuće je i intrigantno upravo na onaj način u kojem se prepoznaje jedinstvenost D. H. Lawrencea. Redateljica Stephanie Jamnicky i ton majstorica Lana Deban napravili su raspon unutar realističkog diskursa - od mizanscenske i predmetne prisutnosti do čujne tjelesnosti. Glavne uloge redateljica je povjerila mladom glumačkom paru, Mariji Kolb i Mladenu Vujčiću, koji su nedavno ostvarili zapažene kreacije u radio drami "Tuga" (Radio atelje). Prevoditeljica i dramatizatorica: Branka Žodan; redateljica: Stephanie Jamnisky; ton majstorica: Lana Deban; glazbena urednica: Franka Meštrović; urednica: Lada Martinac Kralj Igraju: Marija Kolb, Mladen Vujčić, Alen Šalinović, Hrvoje Klobučar, Ivan Vukelić, Pavao Fabijan Medvešek

Ceo ovaj roman u stvari je složena priča u tri glasa o životu i umetnosti, o tajnama i neuhvatljivosti pojavne stvarnosti i problemima umetničkog prikazivanja života. Albaharijeve asocijacije su prodorne i zaoštrene kao vrh strele i koplja; one prodiru u srce i u dušu čitaoca sa lakoćom istina koje su duboko usađene u naše iskustvo i u naše saznanje. Autorov glas reflektuje stanje svesti pripovedača; njegove refleksije su odjek jedne napaćene duše i jednog lucidnog uma: ma kako nas život varao i nudio nam varljive mamce da će biti bolje i da će se nekad negde stići do željenog cilja, čovekova sudbina je u stropoštavanju u ambis i ništavilo. David Albahari je dobitnik mnogobrojnih nagrada za roman Mamac: NIN-ove nagrade za roman godine, nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine i nagrade "Balkanika". Roman je objavljen u Francuskoj i Nemačkoj, gde je proglašen za jednu od najboljih knjiga u 2002. godini, u Španiji, Slovačkoj, Grčkoj, Izraelu, Holandiji i u Hrvatskoj.

U godinama koje su za nama Hrvatska je bila poprištem svakojakih mirakula koji nisu mimoišli ni polje književnosti. Gotovo preko noći književnu scenu je ispunila bulumenta mladih autora, koji se razlikuju po poetikama i žanrovskim modelima, ali koji su jednom za svagda raskrstili s kompleksima naslijeđenim iz nekih bivših vremena u kojima su pisci uvijek u nekoj mjeri bili politički lampaši (ili lakrdijaši). U tom kontekstu, knjiga Daše Drndić nova je po tome što nudi nešto staro. Ili drukčije: u mediju dviju priča ona je ponudila inačicu (neo)egzistencijalističke estetike, koju je u svoje vrijeme trasirao Sartre, a koja je svoj apogej dočekala u djelima Adamova, Becketta, Bernharda i drugih. Kako ti Estragoni i Godoti, ti Malonei i Molloyi izgledaju u verziji Daše Drndić? Već prva rečenica u priči „Artur i Isabella“ nagnat će čitatelja s fino razvijenim osjetilom njuha da začepi nosnice. Jer jedan od junaka priče, ostarjeli Artur Biondić, nuždu je obavio u hlačama. On je umirovljeni kapetan jugoslavenske ratne mornarice, koji za svaki slučaj nosi pelene, i s prozora svog stana gleda kontejnere i siromaške koji se skupljaju u blizini. Da bi bio zadovoljan princip dvojine, u priču se upliće jednako vremešna dama Isabella Fischer, bivša fotografkinja, koja u kupaonici paca svoje smežurano tijelo. Artur pati od epilepsije, opčinjen je šeširima i nikada ne izlazi gologlav, a Isabella je Židovka koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata ostala bez 36 članova uže i šire obitelji i koja guta čokoladne kuglice kao da pati od likoreksije. Gađenje na kojem je toliko inzistirao pravovjerni egzistencijalizam (Sartre bi rekao: nausee), ni tu nije zaobiđeno. Od uvodne seanse s fekalijama do prizora s mlitavim genitalijama, od osjećaja da se tijelo u jednom času pretvara u šuplju kantu do panorame zagađene kontejnerima, Daša Drndić nudi samo metonimiju za beznađe. Artur ima rođaka koji je bio meštar u kreiranju šešira i koji je svojim unikatima razveseljavao Krležu i Mariju Jurić, Isabella se rodila 1923. godine u Chemnitzu, gradu koji je nekoliko desetljeća figurirao kao Karl-Marx-Stadt, a unatoč opsjednutosti Mozart kuglama i proizvodima tipa Lindt, Suchard, Nestle i slično, još je imala svoje prave zube. Da bi priča bila čim bizarnija, Artur i Isabella, sami kao psi, upoznali su se u novogodišnjoj noći, oprani i našminkani, dok su gacali ulicama svog malog i, kako tvrdi autorica, ružnoga grada. Isabella je pitala nekadašnjeg pomorskog kapetana kako rješava probleme zvane peglanje i kuhanje, a onda ga je primila za međunožje i priredila mu silvestarsko-seksualno veselje, koliko je to čovjeku u tim godinama i u takvom stanju uopće moguće prirediti. Prizor manualnog zadovoljavanja autorica je fingirala eliptičnim pjesmuljkom u kojem se parodira vrijeme Trećeg Reicha: Abwehr dolje, Adolf gore, und so weiter.

Radio drama nastala prema istoimenoj pripovijetci iz zbirke "Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne" Dejana Šorka. Sva lica pripovjedaka su iz sela s desne strane Kupe, gdje se živi, po autorovu osjećaju, iz kobi i zapretenih strasti. Šorkov rukopis miriše na majstorstvo ruskih realista po svojem preciznom, a nadahnutom opisu karaktera, crtanju atmosfere kojom vlada zemlja, voda i teško progovorena riječ. U "Bolesti Franje Gajana" glavno lice obolijeva od neobične bolesti. Čekajući u bolničkom krevetu da stigne dan ozdravljenja shvaća da se život jednako kotrlja i bez njega, te da je on, ovako bolestan, za svoju malu obitelj postao nepotrebni višak. Posljednja gesta, okretanje prema zidu, izraz je tupe patnje, pa i predaje koju su već učinili vječni bolesnici oko njega, a s kojima dijeli bolničku stvarnost. Glavno i naslovno lice u radijskoj adaptaciji (koju također potpisuje sam pisac) igra odlični Franjo Kuhar. Autor se pak u ulozi redatelja povukao u drugi plan prepuštajući riječi i glumcu da stvaraju slike nade i patnje. Ostale uloge dodijelio je Goranu Grgiću, Asji Potočnjak, Dori Polić, Krunu Šariću, Slavici Jukić, Zlatku Ožboltu i Beti Lucić. Redatelj: Dejan Šorak, ton majstor: Dubravko Robić, glazbeni urednik: Franka Meštrović, urednica: Lada Martinac Kralj

Posle jednog dana putovanja vozom, Đuzepe Korte stigao je, jednog martovskog jutra, u grad u kojem se nalazilo čuveno lečilište. Imao je malu temperaturu, ali je ipak hteo da pešice prevali put između stanice i bolnice, noseći svoj koferčić. Mada je imao samo lagani početni oblik, Đuzepeu Korteu su savetovali da se obrati ovom slavnom sanatorijumu, gde se lečila samo ta jedina bolest. To je garantovalo izuzetnu stručnost lekara i racionalniji i efikasniji raspored postrojenja. Kada ga je ugledao iz daljine - prepoznao ga je zato što je već video njegovu fotografiju na reklamnim prospektima, Đuzepe Korte stekao je povoljan utisak. Bela građevina sa sedam spratova bila je izbrazdana pravilnim otvorima koji su joj davali izgled hotela. Svuda naokolo bila je ograda od visokog drveća. Posle kratkog lekarskog pregleda, u očekivanju brižljivijeg ispitivanja, Đuzepe Korte smešten je u jednu veselu sobu na sedmom i poslednjem spratu. Nameštaj je bio svetao i čist, kao i tapete, fotelje su bile od drveta, jastuci presvučeni šarenim tkaninama. Prozor je gledao na jednu od najlepših četvrti grada. Sve je bilo mirno, gostofjubivo i umirujuće. Đuzepe Korte je odmah legao i, pošto je upalio lampu iznad uzglavlja, počeo je da čita knjigu koju je poneo sa sobom. Posle kratkog vremena ušla je bolničarka i upitala da li nešto želi.

Osnovni koncept izvedbe crpi se u trodelnoj strukturi teksta, koji za cilj ima da ponudi poligon za istraživanje scenskog izraza na relaciji: tradicionalno shvatanje glume, upotrebom metode emocionalnog pamćenja, zatim izvođačke prakse koja bi mobilisala druge veštine izvođača u odnosu na glumačko obrazovanje, i na kraju stvaranje plesnog jezika koji se razvija u službi nadomešćivanja dramskog i/ili tekstualnog izraza na sceni.

Radio-drama Dramski program Radio Beograda

Bolovi i patnje predaka duboko su usađeni u živote njihovih potomaka. Pošavši na isceliteljsku seansu, mlada pevačica Mirjana nije ni slutila da će spoznati muke svog dede, koji je zbog komunističkih i ideoloških razloga robijao na Golom otoku. On je bio samo jedan od stradalnika koji su nepravedno okončali život na tom zloglasnom mestu, pod terorom tadašnje titoističke vlasti. Uloge tumače: Tamara Krcunović, Vladimir Aleksić, Feđa Stojanović i Nikola Vujović Lektor: Olga Babić Izbor muzike: Dragan Mitrić Ton-majstor: Milan Filipović Reditelj: Vlatko Ilić Urednik serije: Vladimir B. Popović

Radio-drama Dramski program Radio Beograda

Svojevremeno najčitanija knjiga na našim prostorima, jedna od najtiražnijih knjiga srpske književnosti XX veka (200.000 primeraka u preko 15 izdanja), Dorotej je roman na ivici žanra, ni istorijski, ni psihološki, ni polifoni, ni ljubavni, a opet klasik koji kroz više glasova svojih junaka pripoveda o kaluđeru-vidaru u srednjovekovnoj Srbiji, strancu u ovom svetu, koji strada sa svoje dobrote i čiste ljubavi. Iako pripoveda o jednom dalekom vremenu, epohi kralja Milutina, Nenadić jezikom današnjeg čoveka, pritom obogaćenim i stilski savršenim, kroz ispovedanja trinaest pripovedača-junaka koja se međusobno smenjuju, plete univerzalnu priču o sudbini čoveka koga ograničava surovo doba kojem pripada. „Dobro je kad jedan pisac prvim svojim delom ulazi kao klasik u književnost svoga naroda.“ Zoran Gavrilović „Dorotej ne opstoji kao samostalan lik upravo stoga što je prisutan u svima drugima kao zrnce samootkrivalačke istine kojom ih, neprestano i dobrostivo, poput same prirode, obdaruje.“ Tanja Kragujević „Pojava Doroteja bila je višestruko iznenađenje, čak malo književno čudo u srpskoj književnosti. To je prvo delo čoveka (agronoma) kojem literatura nije bila zanimanje, pa ipak ništa u ovom romanu ne podseća ni na početništvo, ni na nedoučenost. Posredno prisustvo glavnog junaka može se najviše osetiti u jeziku knjige, to jest u govoru brojnih pripovedača, i gotovo da nema tumača Nenadićevog romana koji nije istakao lepotu njegovog jezika.“ Aleksandar Jovanović