Radio drame

Džefri Čoser i njegove čuvene Kanterberijske priče ponovo su nedavno objavljene. Reč je trećem izdanju na srpskom koje je u prevodu Borisa Hlebeca štampala beogradska izdavačka kuća NNK Internacional . Hlebec je za ovaj prevod 1984. dobio nagradu Miloš N. Đurić, a Čoserovu knjigu obogatio je iscrpnim predgovorom i pogovorom u kojem je, između ostalog, podrobno objasnio i teškoće sa kojima se suočavao tokom prevođenja tog zahtevnog štiva, kao i način na koji ih je rešavao. U predgovoru u kojem iznosi Čoserovu biografiju (1340?-1400), Hlebec podseća na detalje iz Čoserovog života koji su mogli dovesti do stvaranja ovako koncipiranog dela kao što su Kanterberijske priče. Čoser je prilično burno živeo, bio je blizak engleskom dvoru, učestvovao je u ratu sa Francuskom, bio i zarobljen, pohađao višu pravnu školu... hodočastio u Španiji, bio u Italiji u diplomatskoj službi kada se očigledno i upoznao sa umetnošću rane renesanse. Bio je i mirovni sudija i poslanik za pokrajinu Kent u Donjem domu, pa je tako stekao sliku o visokim društvenim slojevima, ali i onim nižim. Zahvaljujući svojoj očiglednoj moći opažanja, u mislima je stvarao psihološke portrete mnogih ljudi koje je upoznao a koji će mu kasnije služiti, to je izvesno, za oblikovanje likova u delima koja je pisao. Na prvom mestu, u Kanterberijskim pričama koje su ga učinile slavnim. Čoser je, napominje Hlebec, u svojim radovima pomno beležio mnoge autore na čija se dela oslanjao. "Jedini kome se pominjanjem nije odužio jeste Bokačo, iako se njime obilato koristio", piše prevodilac. A Bokačov Dekameron jedno je od dela čijom se konstrukcijom Čoser poslužio za pisanje Kanterberijskih priča - grupa ljudi, okupljenih iz jednog razloga (kod Čosera je reč o hodočašću na grob nadbiskupa Tomasa Beketa u Kanterberiju), priča svoje priče. Ovo, kako kaže prevodilac, gigantsko delo trebalo je da bude zbirka sa više od 120 priča a Čoser je stigao da napiše skoro četvrtinu - dva stiha iz Opšteg prologa kao da sugerišu piščevu svest da je pred sebe stavio preveliki zadatak - "Ali dok mogu još vreme da nađem, / U ovu pripovest pre no što zađem". Ipak i ono što je od priča ostalo živopisno predstavlja i muške i ženske likove: tu su vitez, mlinar, kuvar, kapetan broda, monah, bogoslov, kaluđerica, štitonoša... Džefri Čoser je, kao i Dante, napominje Hlebec, uveo narodni jezik u književnost, a svojim je delom "najdalje od svojih savremenika u Engleskoj izašao iz srednjovekovnih stega i klišea u susret novoj epohi humanizma i renesanse".

Bierce se smatra majstorom engleskog stila pisanja, i praktično sve što je došlo iz njegova pera bilo je poznato po svojoj mudroj formularizaciji stila. On je pisao i u različitim književnim žanrovima. Njegove kratke priče se smatraju među najboljima u 19. stoljeću. On je realno pisao o strašnim stvarima koje je vidio u ratu u pričama kao što su "Pojava na mostu Owl Creek", "Udareni prozor", "Ubijen u Resacu", "Chickamauga". Pored ratnih priča, objavio je i nekoliko tomova poezije. U svojoj "Fantastičnoj basni" predvidio je ironični stil groteskuerije koja je postala češći žanr u 20. stoljeću. Jedno od Bierceovih napoznatijih djela je njegova mnogo čitana knjiga "Đavolov riječnik", koja je objavljena 1906. godine. Sastoji se od satiričnih definicija engleskih riječi i političkih besmislica. Pisao je "lavovskim stilom", što znači jednu liniju poezije sa rimom interne šeme. U djelu "Ella Wheeler Wilcox" uključuje apokrifilni dvostih.

Sredovečni bračni par, koji živi skromno u tranzicionoj Mađarskoj, iznenada dobija premija na lutriji. Umesto sreće zbog dobitka osećaju užas pred životnim promenama koje donosi bogatstvo. Akteri ove duodrame su ljudi u životnom ćorsokaku, zaglavljeni između sopstvene obezvređene prošlosti i neizvesne budućnosti koja ih plaši. Odlučivši se da daju prednost siromašnom, ali već ustaljenom načinu života, oni implicitno postavljaju pitanje smisla u svetu u kome se novac postulira kao glavna vrednost. Prevod, adaptacija i režija: Radoslav Milenković. Lektor: Olga Babić Uloge: Jasmina Avramović i Radoslav Milenković Muzički saradnik: Dragan Mitrić Ton-majstor: Milan Filipović

U Portsmouthu, luci na jugu Engleske rodio se 1812. jedan od najomiljenijih engleskih književnika. On je nacionalno blago, djela su mu uvijek na popisima najvažnijih knjiga a njegovi su likovi poznati svima. Čitali ste Olivera Twista, Božićnu priču, Davida Copperfielda? Ili Priču o dva grada, Nicholasa Nicklebyja i Velika očekivanja…? Ako niste, brzo, zgrabite bilo koju i čitajte. Napisao ih je Charles Dickens, omiljeni pisac svakog Engleza koji je slavan diljem svijeta. Plakat ćete s njim, voljeti, tugovati i zamisliti se. Jasno, takvom se velikanu svi dive. No mislite li da ćete na svakom koraku, u Engleskoj, naići na spomenik Dickensu jako ste se prevarili. Dickkens je svjestan popularnosti i svoje i svojih djela naredio za života da mu se nikada ne podižu spomenici i osim u Americi njegova je želja poštovana. Sve do nedavno. S njim neki imaju problema – reći će da je on krvožedni revolucionar jer kako objasniti inače objasniti opise teškog rada dječice ako to nije imalo za namjeru rušenje sustava? Marksisti će reći da je on skoro marksist, a katolici da je skoro katolik, a kažu neki da je heroj proletera i sirotinje. Postoji i ideja kako je, gledajući pred smrt “Cvrčka na ognjištu” Lenjin rekao kako je nepodnošljiva sentimentalnost buržuja pa je usred predstave izašao iz kazališta. Kad je na svjetlo dana isplivala tajna Dickensonovog privatnog života koja je zaista neugodna bilo je ili okretanja glave ili napada, ali su se na kraju pomirili s činjenicom da je pisac Dickens jedno, a čovjek Dickens drugo. Zapravo, tako i treba gledati, tako Norvežani gledaju na Hamsuna na primjer. Svi su ljudi krvavi ispod kože i gone ih kroz život razne strasti. Činjenica jest da je Dickens surovo opisao tadašnje engleske institucije, ali ne zato jer je mislio rušiti britansku imperiju. Nije bio ni proleterski pisac. Pisao o dijelu populacije koja se nije često nalazila na stranicama knjiga, kamo li romana, o gradskim ljudi koji se bore za preživljavanje, nesretnim ljudima pa nije uvijek imo simpatije onih koji su takvo stanje mogli promijeniti.

Ephraim Kishon (1924-2005) rođen je u Budimpešti kao Ferenc Hoffmann. Godine 1944. upućen je njemačkim transportom u logor smrti Sobibor u Poljskoj, ali se, tajeći svoje židovsko podrijetlo, spašava. Nakon rata završava kiparstvo u metalu na Likovnoj akademiji u Budimpešti. Od 1945. godine piše kazališne komade i satire, a 1947. osvaja prvu nagradu na natječaju za najbolji roman u Mađarskoj svojim prvencem Moj Češalj. Godine 1949. odlazi iz Mađarske u Izrael, gdje postaje popularni satiričar Ephraim Kishon. Više od 40 godina živio je u braku sa Sarom, a nakon njene smrti, ženi se početkom 2003. godine austrijskom književnicom Lisom Witasek. Kishonove su knjige do sada tiskane u 43 milijuna primjeraka i prevedene na 37 jezika. Obiteljske priče Kod kuće je najgore najčitanija je hebrejska knjiga poslije Biblije. Na hrvatski je prevedeno 25 Kishonovih knjiga.