Usmena povijest, koju neki autori smatraju prvom povijesnom disciplinom, služila je ranim povjesničarima kao jedan od glavnih načina prikupljanja spoznaja o povijesnim događanjima. Tukidid u svome djelu ‘‘Peloponeski ratovi” piše da je opisivao samo ono ‘‘o čemu sam nazočio ili o čemu su me drugi potanko obavijestili do najmanjih pojedinosti”. Sve do 19. stoljeća ovakav način rada povjesničara bio je uobičajen, međutim, tijekom 19. stoljeća historiografija se sve više okreće pisanim izvorima. Bila je to s jedne strane posljedica sve veće raširenosti pismenosti i pisanih dokumenata u novovjekovnim društvima, a s druge strane posljedica razvoja historiografije koja je tijekom 17. i 18. stoljeća razvila i usavršila metode kritike povijesnih izvora te prihvatila empiričku metodu u povijesnim znanostima utemeljenu prvenstveno na istraživanju pisanih izvora. Do ponovne pojave usmene povijesti dolazi u drugoj polovici 20. stoljeća najprije u američkoj i britanskoj, a zatim i u ostalim velikim historiografijama, nakon što se u historiografiji došlo do spoznaje o nedostatnosti tradicionalne, klasične ‘‘pripovjedne povijesti” usmjerene, prije svega, na istraživanje pojavne strane političke povijesti. S druge strane, uslijed takvih novih strujanja u povijesnim znanostima usmena povijest tijekom 1970-ih i 1980-ih zauzima sve značajnije mjesto u istraživanjima različitih aspekata društvene povijesti kao prvorazredna metoda za upoznavanje s povijesnom stvarnošću malih ljudi za koju su pisana svjedočanstva rijetka. Usmena povijest se prije svega koristi u rekonstrukciji povijesti odozdo (history from below) čiji subjekt promatranja su osobna iskustva i perspektiva običnih ljudi koji su do tada bili izvan interesa historiografije. Stoga u današnjim Povijesnim kontroverzama razgovaramo o usmenoj povijesti i njenoj primjeni u hrvatskoj historiografiji, a naš sugovornik je dr. sc. Domagoj Novosel.Epizoda je premijerno emitirana 30. siječnja 2024. na HR3.